Iannis Xenakis (1922. – 2001.) zauzima jedinstvenu poziciju u novijoj povijesti umjetnosti dvadesetog stoljeća s obzirom na činjenicu da se, prije nego što je postao jedan od najvažnijih skladatelja svoje generacije, školovao za inženjera te je sa zakašnjenjem priznat kao arhitekt pionir. Njegovo formalno obrazovanje i empirijska praksa u Le Corbusierovu ateljeu, u trajanju od dvanaest godina (1947. – 1959.), oboje povezani s njegovim prirodnim talentom, učinili su Xenakisa izuzetnim crtačem,  do te mjere da je zadržao određenu prednost nad svojim kolegama skladateljima. Grafika je neophodna; postoje stvari kojima se može lakše manipulirati crtežom. Stekao sam ovo iskustvo tijekom dvanaest godina u kojima sam se bavio arhitekturom s Le Corbusierom1. Tradicionalno, skladatelji su školovani da glazbu razmatraju s mikro do makro perspektive vjerni njihovu etimološkom korijenu, componere – stavljati zajedno, u konačnici na štetu neposrednog shvaćanja cjelokupne forme.